Napisala: Lucija Sučić |
Kolegij: Suvremena kulturalna antropologija |
Akademska godina: 2017./2018.
Glavna tema ovog istraživačkog seminarskog rada jest, kako sam naslov sugerira, riječki
govorni identitet. Svoje istraživanje fokusirala sam na suvremeno poimanje riječkog govora na
čitavom području grada Rijeke, kako bih došla do zaključka što je zapravo za Riječane “riječki
govor”, te kako se isti uklapa, odnosno nosi identitet grada. Kako bih što adekvatnije provela svoje
istraživanje na temu, koristila sam se metodom anketiranja kako bih predočila širi kontekst i
kvantitativno obuhvatila što veću demografsku skupinu stanovnika grada Rijeke. Anketu sam
izradila u programu Google Docs, te sam ju plasirala u Facebook grupu pod nazivom “Volim grad
koji teče”, koja broji preko 26 000 aktivnih članova od kojih su većinom stanovnici grada Rijeke.
Također sam se koristila metodom dubinskog intervjua koje sam provela nad 4 ispitanika, koji su
također stanovnici grada Rijeke, kako bih provela što podrobnije i kvalitativnije istraživanje.
Kako bi istraživanje imalo određeni logički tok, krenut ću od općenitijeg pojma identiteta grada i
stava Riječana prema govoru grada Rijeke, ne bih li došla do korijena istraživanja, odnosno samog
riječkog govora i njegovog značenjskog opusa, te važnosti za identitet grada.
Posjeduje li grad Rijeka svoj (govorni) identitet?
Za početak, u duhu šireg konteksta ovog seminarskog rada, poslužiti ću se definicijom Manuella Castellsa u definiranju općenitog pojma identiteta. On kaže kako je identitet određen proces stvaranja smisla na temelju kulturnog atributa ili srodnog niza kulturnih atributa kojima je dana neka prednost u odnosu prema drugim izvorima smisla1 (Castells, 2002.: str. 16). Ukoliko taj širi pojam promatramo u okvirima nekog prostora, u ovom slučaju grada, možemo zaključiti kako identitet grada čine razni atributi (povijesni, kulturološki, društveni, prirodni…) koje procesom identifikacije percipiramo u okviru društvenog života u danom prostoru istog.
Kao istraživač, krenula sam od osobne pretpostavke da grad Rijeka posjeduje svoj lokalni identitet, te da je riječki govor jedan od konstitutivnih i mobilnih dijelova tog identiteta. Jedan od glavnih ciljeva ankete spomenute u uvodu bio je doznati kakvo je stajalište sugrađana na pitanje posjeduje li grad Rijeka svoj (govorni) identitet. Postavljena pitanja bila su od velike važnosti za potvrđivanje (ili opovrgavanje) moje početne premise i određivanja daljnjeg toka istraživanja. Anketa se sastojala od 8 općenitih pitanja, poput “Koliko dugo živite u gradu Rijeci?”. Od okvirno 250 anketiranih ispitanika, 80 % njih stanovnici su grada Rijeke od svog rođenja. Nadalje, iduća dva međusobno povezana pitanja koje sam postavila bilo je smatraju li ispitanici posjeduje li grad Rijeka svoj lokalni identitet, te ukoliko da, smatraju li je li riječki govor dio tog identiteta. 81 % ispitanika smatra da grad Rijeka posjeduje svoj lokalni identitet, a 85 % njih smatra da Rijeka ima svoj specifičan govor koji je ujedno dio ali i nosioc lokalnog identiteta grada. Na pitanje što bi izdvojili kao tipično riječke idiome, preko 90 % odgovora bile su fraze i idiomi poput šta da, bo, ča, biš… Stoga, prema općenitim stavovima Riječana da se zaključiti kako grad Rijeka posjeduje svoj identitet, dijelom kojeg kao njegov aktivni nosioc egzistira upravo specifičan riječki govor.
Riječki govorni identitet
Metodom dubinskog intervjua ispitala sam 4 stanovnika grada Rijeke, koji žive u gradu Rijeci od svog rođenja ili djetinjstva. Kroz njih sam nastojala tipski obuhvatiti različite dobne skupine i profesije. Ispitanica 1 studentica je političkih znanosti (18 godina), ispitanica 2 studentica je kroatistike diplomskog studija (25 godina), ispitanica 3 turistička je djelatnica (29 godina), te je ispitanik 4 novinar i radio voditelj (39 godina). U nastavku teksta, na njih ću se referirati kao ispitanica 1, ispitanica 2, ispitanica 3 i ispitanik 4.
Cilj dubinskih intervjua bio je ući u dubinu teme i saznati što za ispitanike znači “riječki govor”. Na ovo pitanje svi ispitanici jednoznačno su dali odgovor kako je za njih “riječki govor”, da se poslužim citatom ispitanice 3, “specifično sljubljivanje hrvatskog književnog jezika s talijanskim (fijumanskim) i čakavskim dijalektom”, to jest, “lepeza ili mozaik govora kao rezultat utjecaja naroda koji su se doseljavali” (ispitanik 4). U prilog tomu govori i istraživanje Ive Lukežić koja je u jednom od svojih istraživanja primijetila da “današnji grad Rijeka više nema dijalektološki definiranog mjesnog govora niti skupine govora”2 (Lukežić, 2008.: str. 444). S time se slaže i Mate Kapović, kada kaže da je riječki urbani idiom nastao miješanjem mnoštva doseljenika3 (Kapović, 2004.: str. 102).
Budući da svi ispitanici tvrde da specifičan riječki govor doista postoji, moje iduće pitanje bilo je jesu li ga svjesni te primjećuju li određeni “riječki” naglasak u svom govoru, na što su mi ispitanici jednoglasno odgovorili kako ga u domaćem okruženju, u svom ali i sugrađanskom govoru zapravo ne “čuju” i ne primjećuju, te su istaknuli kako se govorna pripadnost riječkom idiomu ističe tek kada se odmaknu od riječkog govornog područja. To se nadovezuje na moje iduće pitanje, iz kojeg sam pokušala saznati ističu li drugi ne riječki govornici, u ne riječkom govornom prostoru, riječki naglasak i po čemu. Ispitanica 2 pružila je zanimljiv odgovor kako joj “naglasak ističu upravo po naglašavanju kraja riječi, točnije, po specifičnom ‘padajućem’ izgovoru pojedinih riječi.
Riječani su skloni tome da stavljaju naglasak na zadnji slog tamo gdje ga hrvatska norma ne propisuje, poput riječi kanal, kaput, kafić, te moj osobni favorit, limun, po kojem su me jednom prilikom konobari prepoznali kao Riječanku u jednom zagrebačkom restoranu”. Slično je istaknula i ispitanica 1 rekavši kako Zagrepčani ‘čuju’ njen riječki naglasak zbog tendencije naglašavanja ili produljivanja zadnjeg sloga u riječima. Ispitanik 4 tu je instancu opisao atributom melodioznosti riječkog govora. O toj melodioznosti pisale su i autorice Lada Badurina i Mihaela Matešić opisujući ju kao “posebnu i prepoznatljivu ‘pjevajuću’ upitnu intonaciju riječkoga gradskog govora, koja započinje ravnom intonacijom, nastavlja se kao silazna intonacija a završava kao uzlazna intonacija”4 (Badurina, Matešić, 2008.: str. 116). Kao specifične prepoznatljive segmente govora, radi svoje obiteljske govorne tradicije čakavštine, ispitanici 3 i 4 ubrojili su i etnografske čakavizme poput riječi pomidor, baja, portun… Ispitanica 1, koja ne govori čakavskim dijalektom, rekla je kako je jednom prilikom rekavši “Idi ća! (što je tipičan čakavski frazem) na zagrebačkom govornom području primila zauzvrat poglede nerazumijevanja. Drugim riječima, nije čest slučaj da su čakavski frazemi česti i ukorijenjeni u govor čak i kod ne-čakavaca. Nadalje, kao što je i anketa pokazala, a i ispitanici podijelili sa mnom, kao govorni predvodnici i pioniri prepoznatljivosti riječkog govora su šta da i bo. “Pitanja ‘šta da?’ i ‘šta ne?’ jezični su kalkovi načinjeni prema čakavskim konstrukcijama koje se u standardnom jeziku tvore česticom zar, a u čakavštini pomoću ča, te su karakteristične za riječki gradski govor u odnosu na druge gradove u Republici Hrvatskoj”5 (Badurina, Matešić, 2008.: str. 115). “Bo” je talijanski povik koji je također postao duboko infiltritran u riječki svakidašnji govor. Ova saznanja, a i vlastita svjedočanstva, vode me do zaključka kako je upravo ‘šta da?’ postao suvremeni urbani nosioc riječkog govornog identiteta, ali i lokalpatriotni trend. To zaključujem na temelju spomenutih preko 90 % ispitanika kojima je prva asocijacija na riječki govor upravo to pitanje, te također na temelju brendiranja te fraze u posljednjih nekoliko godina (tiskane majice, torbe, čak i istoimena suvenirnica). Iz ovih odgovora dosad nazire se još jedan zaključak, a to su generacijsko različiti stavovi poistovjećivanja raznih fraza za ono što ispitanici podrazumijevaju nosiocima riječkog govora. Stariji ispitanici (3 i 4) u svojim odgovorima naginju čakavizmima kao glavnim elementima identifikacije i prepoznatljivosti govora Rijeke, dok se mlađi ipak priklonjavaju spomenutom ‘trendu’ svepisutnog šta da.
Referirajući se na vlastiti spomenuti zaključak, a i činjenicu da je i kroz anketni dio i kroz dio provedenih intervjua na suptilan i latentan način tinjala iskra lokalpatriotizma, upitala sam ispitanike pojačava li određeni riječki govor u njima osjećaj ponosa i pripadnosti gradu. Ovdje sam naišla na interesantnu dualnost u odgovorima: ispitanice 1 i 2 odlučno tvrde kako riječki govor pojačava njihov ponos pripadnosti riječkoj zajednici, dok ispitanici 3 i 4 tvrde da zapravo to i nije slučaj. “Jezik i način na koji ga interpretiram je dio mene kao i zrak kojim dišem”, rekla je ispitanica 3, dok je ispitanik 4 istaknuo da suvremeni riječki urbani govor nimalo ne budi u njemu ponos i osjećaj pripadnosti, koliko izvorni čakavski. Ovaj kontrast možemo s lakoćom povezati sa zaključkom iz paragrafa iznad, te bih tu također povukla misaonu liniju i zaključila smatram da u slučaju čakavske tradicije, i po svakodnevno korištenim frazemima, i po tradiciji, čakavski prednjači kao nosioc svojevrsnog lokalpatriotizma, a samim time i govornog identiteta Rijeke. Tu ne smijemo zapostaviti ne spomenuti, ali itekako važan fijumanski govor; specifičnu simbiozu hrvatskog i talijanskog jezika kojeg još uvijek njeguje nekolicina Riječana te ga smatraju svojim materinskim idiomom6 (Lukežić, 1999.: str. 97-98).
Posljednje pitanje koje sam uputila svojim ispitanicima, i koje je ujedno pokazalo najviše kontrasta u mišljenjima, jest pitanje ‘ima li Rijeka svoj identitet i kako se, po Vašem mišljenju, riječki govor u njega uklapa?’. Ispitanica 1, ujedno najmlađa ispitanica, smatra kako Rijeka ima identitet “slobodnog, tolerantnog i veselog grada” te to pripisuje činjenici kako je Rijeka kroz povijest bila u mnogim slučajevima spoj mnogo prometnih puteva, kultura a i jezika, te da je upravo zahvaljujući toj činjenici Rijeka izgradila svoj identitet, te je po njenom mišljenju upravo “čist i jasan govor naša velika odlika”. Upravo suprotno tomu, ispitanik 4, ujedno najstariji ispitanik, kaže kako “Rijeka ima jako slab identitet, vrlo neodređen, niti izgrađen niti izrađen. Uvijek smo bili na međi kultura i utjecaja svih pa nismo izgradili nešto ultra prepoznatljivo kao što su drugi. Valjda smo se uvijek morali prilagođavati, pa nikada nismo ‘izbrendirali’ nešto sto posto svoje”. Ovdje bih istaknula očit generacijski jaz u shvaćanju riječkog identiteta (njegovog opsega i važnosti) ali i procesa identifikacije sa elementima riječkog govora, te izvela zaključak da, kako iz primjera ispitanika, ali i anketnih saznanja, mlađa populacija inzistira i tako reći održava suvremeni riječki govorni identitet temeljen ponajviše na “šta da?” trendu, dok je (uvjetno rečeno) starija populacija ipak suzdržanija i svjesnija labavog identiteta koji počiva na staroj povijesnoj slavi grada Rijeke.
Zaključak
Jezik je pokretni i stalno prisutni nosioc identiteta, a određeni govor možemo na isti način promatrati, samo na manjoj skali. Provedeno istraživanje potvrdilo je početnu premisu da grad Rijeka u očima svojih građana doista posjeduje svoj identitet, u većoj ili manjoj mjeri, te je specifičan riječki govor aktivni nosioc tog identiteta, kroz svoje specifične idiome, fraze, melodioznost i poseban spoj prežitaka drugih jezika i dijalekata. Generacijski jaz ispitanika iznjedrio je kao jedan od ključnih faktora identifikacije sa specifičnim riječkim govorom, te se sukladno sa njim, medalja identiteta grada mijenja. Mlađa populacija kroz suvremeni riječki govor održava i time konstruira jak lokalni identitet Rijeke kao širokogrudnog, tolerantnog interkulturnog grada, što je evidentno i iz samog njihovog poimanja i korištenja riječkog govora kao simbioze raznih jezičnih fragmenata. S druge strane, stariji građani identitet grada, u govornom smislu vide kroz prežitke tradicije (ponajviše čakavštine), te smatraju moderne elemente, kojih mladi vide kao glavnim nosiocima i osnažiteljima identiteta, u suprotnom svijetlu.
Literatura
(1) Badurina, L., Matešić, M. (2008.) “Riječka jezična zbilja: urbani govor između sustava i standarda”, Sveti Vid, sv. 13 (1), str. 111-120.
(2) Castells, M. (1997./2002.) Moć identiteta, prev. M. Bulović, Ž. Markić, Zagreb: Golden marekting
(3) Lukežić, I. (2008.) “Današnji riječki govor(i)”, u: Riječki filološki dani, Rijeka: Filozofksi fakultet, str. 443-453.
(4) Lukežić, I. (1999.) “Napomene”, u: Fijumanski idiom, Rijeka: Izdavački centar Rijeka, str. 97-98.
(5) Kapović, M. (2005.) “Jezični utjecaj velikih gradova”, Časopis Institituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, sv. 30 (1): 97-105.
(6) Ostali izvori: Google Docs anketa (250+ ispitanika) u razdoblju od 22. – 23 svibnja 2018. intervjui (4 ispitanika) u razdoblju od 14. – 18. svibnja 2018.