Hipsteri i filmovi

Napisala: Leticija Tea Rojc | 
Kolegij: Metodologija istraživanja u kulturi  |  
Akademska godina: 2018./2019.

Kada je riječ o filmu, hipsterski istančani ukus podiže visoke kriterije uživajući u oku ugodnoj estetici, sceni prigodnoj ambijentalnoj glazbi ili pjesmi benda za kojeg su bili uvjereni da samo oni slušaju; dubokoumnim razgovorima o ljubavi, životu, smrti, dakle temama koje okupiraju glave pojedinaca otkad je svijeta i čovjeka u njemu.
Bivaju ushićeni kada protagonist filma citira njima dragu pjesmu, a svoju dozu estetike često dobiju u paketu, naime, u totalu sobe nekog minimalističkog stana s pokojom biljčicom, puno knjiga, neizostavnom kolekcijom gramofonskih ploča i naravno, gramofon odmah pored.
Hipsterski film mora biti savršena kombinacija različitih umjetnosti i umijeća projicirana na velikom platnu; počevši od glazbe, književnosti, retorike, jer što je bolje od dobrog dijaloga koji ti može prirasti srcu i kasnije se tako dobro citirati. Nadalje, već smo zaključili da ima nešto i u boji, uređenju interijera, položajima kamere i kompozicijama koje toliko estetski zadovoljavaju oči željne kreativnog.

Hipsteri spadaju u supkulturu koja svoje korijene vuče kroz nekoliko desetljeća, no kako mijenja svoju formu kroz godine, tako su joj pridjenute različite karakteristike iz generacije u generaciju. Čitajući seminar svojih kolega shvatila sam da se termin hipster sada obično veže uz ljude koji dijele sliku svog doručka s ostatkom svijeta i to su pak isti ljudi koji za doručak smažu tost s avokadom, a uz to srču najbolju kavu dok gledaju novosti na Instagramu.¹Iz seminara o hipsterima, Tomislav Volarić i Lea Broz.

Gledajući film kroz hipsterske naočale nije teško uočiti što im se dopada kod istih, međutim, prilično je jasno kako bi se i sami protagonisti nekih od filmova mogli uklopiti u okvir hipstera; možda ne u ovu današnju, modernu definiciju koju iznose moje kolege, već u onu alternativnu, koja ipak osvjetljava neke kvalitete hipstera.

Hipsterski junaci i junakinje

Nije teško shvatiti zašto se filmovi poput Submarine, (500) Days of Summer, Juno, The Royal Tenenbaums, Eternal Sunshine of the Spotless Mind, Across the Universe, Frances Ha. i slični, nalaze na popisu. Svaki taj film unutar kadra sadrži izuzetne, osebujne pojedince koji se drže dovoljno vrijednima da se od njih stvori priča. Interesantno mi je što apsolutno svaki od njih proživljava svoju vlastitu bujicu emocija, nosi se s netipično tipičnim problemima pa upravo zbog toga nije teško shvatiti zašto u njima hipsteri očituju kvalitetu.
Ostavimo po strani uobičajene vrijednosti do kojih hipsteri drže te umjesto toga sagledajmo tko su oni zapravo. Hipsteri su obično adolescenti, mladi ljudi u razvoju koji traže svoje mjesto pod suncem pa kada ga možda i nađu, shvate da zapravo traže sebe. Često traže sebe kroz različite oblike umjetnosti, tako se oni, kada polazimo od filmske umjetnosti, poistovjećuju s protagonistima uviđajući na velikom filmskom platnu kako nisu jedini koji se osjećaju izgubljeno u ovom našem glomaznom svijetu.

Uzmimo kao primjer film Submarine. Takvo sjetno raspoloženje kakvo donosi taj film svaki je adolescent iskusio barem jednom u životu, što nije čudno, film je na kraju krajeva samo ogledalo stvarnosti. No, svakako je lijepo da se netko potrudio posložiti neurednost i izgubljenost jednog mladog uma u uredne kadrove ispunjene hladnim bojama (u filmu Submarine prvobitno prevladava plava, kasnije se miješa s crvenom) i melankoličnim soundtrackom što ga pjevuši ni manje ni više nego Alex Turner. Gledajući Submarine nisam se mogla riješiti dojma da gledam film o klincu koji se osjeća kao da je u čudnom filmu, a svatko od nas se osjeća tako s vremena na vrijeme. Oliver, glavni lik filma, svoje dane provodi sam, dopada mu se djevojka koja jedina u mnoštvu sivila hoda noseći crveni kaput, zid njegove sobe oblijepljen je slikama i izrescima iz časopisa, svjetlo u sobi je obično prigušeno, a prostor blago neuredan. On čita Shakespeara,
Nietzschea, a nerijetko iznese i koje interesantno mišljenje, obično vezano uz umjetnost ili egzistenciju koju očigledno propituje. Dojmila me se scena kada Jordana i on izlaze iz kinodvorane prije završetka filma što Oliver smatra nepristojnim jer se time iskazuje nepoštovanje prema samom redatelju te objašnjava Jordani zašto je to tako.

Oliver je, dakle, hipsterski junak, dovoljno tužan i inteligentan da se pita kako bi ljudi reagirali na njegovu smrt, stoga, dovoljno realan da se hipsteri na određenoj razini s njime poistovjete.

Obzirom na ljubavnu tematiku i razrađivanje ljudskih odnosa stvorila sam poveznicu između Olivera i sljedećeg hipsterskog junaka Toma iz (500) Days of Summer koji pod ruku vodi Summer, odnosno, Zooey Deschanel koju su moji kolege opisali kao „jednu od najpoznatijih hipsterki Hollywooda“. ²Iz seminara o hipsterima, Tomislav Volarić i Lea Broz.
(500) Days of Summer film je koji opisuje sebe samog još u početku: „this is a story of boy meets girl, but you should know up front, this is not a love story.“. ³Iz filma (500) Days of Summer. To je naizgled samo priča koja odudara od uobičajenih sapunica ljubavnog kalupa čisto iz razloga što mijenja tipične uloge muškarca i žene, gdje se muškarac obično drži kao bezosjećajan i suzdržan, a žena ta koja proživljava tugu nesretne ljubavi. Film dobiva posve drugu dimenziju gledan iz hipsterske perspektive, gdje je muškarac prikazan kao nepopravljiv romantik; momak koji vjeruje u ljubav, sudbinu i postojanje onog za čime tragaju svi nepopravljivi romantici, srodne duše; dok s druge strane medalje imamo ženu čvrstog karaktera koja čini baš ono što joj se
prohtije baš onda kada joj se prohtije. Obzirom da takvo što nije tipično za visokobudžetne ljubavne filmove jasno nam je zašto je opažen od strane hipsterske publike toliko da se nalazi na svakom popisu hipsterskih filmova.

Ovaj film nam donosi hipsterski par, odnosno hipstersku junakinju i junaka što je najočitije prilikom scene u liftu kada Summer pjevuši Smithse što ih čuje preko Tomovih slušalica. Nakon što Summer Tomu da do znanja kako voli Smithse, izlazi iz lifta ostavljajući ga u punom sjaju njegova uvjerenja kako je našao svoju srodnu dušu, samo zato što ona sluša bend koji nitko drugi osim njega ne sluša (ah, hipsteri i ljubav). Nadalje, scena Toma kao djeteta prikazuje jednog hipstera u razvoju što sjedi na krevetu svoje razbacane sobe u Joy Division majici, okružen posterima i gramofonskim pločama.

Kao i Submarine, (500) Days of Summer je rajski izvor hipsterske glazbe koja je upravo kroz takve i slične filmove doživjela tranziciju iz blago nepoznate u općeprihvaćenu. Da sam ovaj film gledala s drugačijim ciljem vjerojatno ne bi primijetila da Tom u karaoke sceni pjeva Here Comes Your Man od Pixiesa, a još manje bi obratila pozornost na razgovor koji Summer
i Tom vode o Beatlesima u prodavaonici gramofonskih ploča. Summer navodi Ringa kao svog omiljenog člana na što Tom zgrožen odgovara kako nitko ne voli Ringa. „That’s why I love him“ ⁴Iz filma (500) Days of Summer , odgovara mu Summer. Također, fora mi je što se kasnije to itekako potvrđuje kada Tom u njenom stanu nalazi naslikanog i uokvireno Ringa. Čini se da su Beatlesi zbilja popularni u hipsterskoj kulturi; film Across the Universe sastoji se isključio od obrada njihov pjesama, što nije ni čudno obzirom da je radnja smještena u 60-tima, netom prije navale hippie kulture koju hipsteri također uživaju, ako ništa drugo, neke aspekte hippie kulture poput oblačenja i glazbe.

U njenom stanu nalazi se i štošta drugo, ponajviše razne umjetnine; na zidovima oblijepljenim bijelo plavim tapetama obješene su razne slike, ostale slike na podu tek čekaju svoje mjesto na zidu. Kao što hipstersko uređenje interijera nalaže, to je jedan minimalistički stan toplog ugođaja, uređen isključivo stvarima koje su potrebne da dočaraju atmosferu i podignu estetiku prostora. Činila mi se smiješnom aluzija na Renea Magrittea i njegovu sliku Sin čovjeka kada u jednom kadru na stolu možemo vidjeti crni šešir i zelenu jabuku na njemu (mislim, tko zapravo dekorira svoj prostor tako, zanimljivo).

Općepoznata je hipsterska ljubav prema svemu starom što potječe iz prošlih vremena, to jest, svemu što je vintage pa nije začuđujuće što se i Submarine i (500) Days of Summer koriste tehnikom koju ja volim zvati „tata me snima kako pušem svjećice za četvrti rođendan“, odnosno, tehnikom snimanja analognom kamerom lišenu filmskih pravila; na taj način stvaraju snimku koja je nastala tek toliko, da se zabilježi trenutak (a u tome leži čitava čar). U
Submarine se tako pojavljuju scene Olivera i Jordane kako se voze na biciklu, kako šeću plažom i ulaze u more, kadar Jordane kako leži u travi; sve kratke snimke koje su sačuvale određeni trenutak , a upravo zbog tog retro efekta stvara se dojam trenutka zabilježenog zauvijek. Redatelj se u (500) Days of Summer koristi tim tehnikama kako bi gledateljstvu predstavio Summer, tako ljetnu i prpošnu u crno bijelom stilu nalik na francuske filmove. Mislim, što je da je, baš izgleda kao djevojka koja bi ti mogla slomiti srce.

Interesantna je scena kada Tom u kinu vidljivo slomljenog srca, gleda samog sebe na filmskom platnu, ponovo, u crno bijeloj tehnici. Interesantnije su bile, čak i iznenađujuće, reference na filmove Ingmana Bergmana. Isprva aluzija na Personu samo što su uloge naravno pripale Summer i Tomu te aluzija na Sedmi pečat, jednu od najpoznatijih scena filma kada vitez igra partiju šaha sa smrću kako bi si produljio život. Međutim, Tom ne igra partiju šaha sa smrću, to bi pak bilo suviše ekstremno za jedan takav, na kraju krajeva, ipak romantičan film; Tom igra partiju šaha s Kupidom. To, vjerujem, za njega ima više smisla od partije šaha sa smrću.

Iz pera Noaha Baumbacha, redatelja i scenarista filma While We are Young, nastaje još jedan film koji ima ozbiljnog potencijala postati kultni hipsterski film. Prekrasna Greta Gerwig koja je ujedno sudjelovala u pisanju scenarija, glumi 27-godišnju djevojku koja je posve izgubljena i nema pojma što radi sa svojim životom. Ovaj film nam tako donosi hipstersku junakinju Frances u crno bijeloj tehnici koja stvara Woody Allen ugođaj. Samo jedna smisleno
besmislena informacije prije nego nastavimo, u traileru filma netko je u komentaru tražio prijedlog sličnih filmova poput Frances Ha, a kao odgovor je dobio Garden State, Lost in Translation te Submarine, što su sve filmovi s mog hipsterskog popisa. To nam pokazuje kako hipster hipstera poznaje.

Frances radi kao pripravnica u plesnoj školi te malene djevojčice uči plesati, što joj nije dovoljno niti je to ispunjava kao osobu obzirom da želi više, želi biti plesačica. To je jedna tipična tema koja se proteže kroz bezbroj filmova; ambicije mlade osobe i sve prepreke na putu da ostvari iste. Tipična tema jest, ali Frances zasigurno netipično rješava te prepreke koje joj se nađu na putu. Krasi ju neobičan smisao za humor, pomalo luckasto i neobično ponašanje; ona uvijek negdje trči, nespretno je spretna i veoma neuredna. Također je krase haljine cvjetnog uzorka, karirane košulje, starke te kožna jakna i kožni ruksak, potpuno opušteni izgled naše hipsterske junakinje.

Kroz crno bijele kadrove slikovito se opisuje jedna mladost vezana uz snažno prijateljstvo, ljubav i bezbrižnost što je dodatno dočarano nenametnutim, a opet nekad veoma učinkovitim dijalogom. Uređenje interijera apsolutno se može povezati s (500) Days of Summer i
Submarine jer ponovo imamo prikaz minimalističkih prostora, to jest stanova s mnogo osobnih stvari koje upotpunjuju okruženje. Prigušeno svjetlo, lampe, police dupkom pune ploča, knjige (Frances voli čitati); u jednom od stanova nalazimo i klavir te vlasnik stana, naravno, posjeduje analogni fotoaparat. Uređenje interijera nije jedino što povezuje ovaj film
s ostatkom već spomenutih filmova, jer se i Frances Ha dotiče problematike ljudskih odnosa pa preispituje ponašanje ljudi kada je sve u redu kao i njihovo ponašanje kada svaka stvar odjednom krene nizbrdo, kako je to u slučaju naše protagonistice Frances.

Nadalje, što se glazbe tiče, Frances Ha je nepresušan izvor dobrih ritmova koji, rekla bih, ne prijaju samo hipsterskom uhu; a što to onda naše uho čuje? Čuje Harrya Nilssona, Georgesa Deleruea, Paula Mccartneya, uglavnom, same finese za naše uši. Scena kada Frances trči niz ulice Manhattana popraćena uz Bowiev klasik Modern Love jest jedna od onih scena u filmu koja te mora barem malčice dotaknuti.

Možda te se film nije dojmio, možda ti se više ni ne gleda, ali prosto ne možeš ostati ravnodušan na tu prekrasnu sintezu njenih koraka i glazbe, čisto iz razloga jer smo svi doživjeli takav trenutak. Trenutak kada bismo samo najradije potrčali uz pjesmu koja nam dođe na playlisti, ili čak zaplesali na ulici; tren kada se osjećamo kao da smo u spotu ili filmskoj sceni koja je namijenjena samo nama, upravo zbog te pjesme što nam je zasvirala u ušima.

Posljednji što se repertoaru nalazi, ali nikako manje bitan, jest ni manje ni više nego hipsterski duhovni vođa Wes Anderson zajedno sa svojim filmom The Royal Tenenbaums. Iako je Wesova kinematografija sama po sebi sa svim svojim bojama i oblicima prilično kreativna i inovativna, nije teško pronaći sličnosti s ostatkom filmova koji se nalaze na popisu.

Prvo i osnovno obilježje koje sam primijetila jest narator u trećem licu što povezuje Tenenbaumse s drugim filmovima poput Amelie, (500) Days of Summer, Big Lebowski; koji se nalaze na popisu hipsterskih filmova. Narator u trećem licu stvara dojam sveznajućeg promatrača koji nas provodi kroz priču sasvim objektivno i nama daje na volju našu
subjektivnost. Zašto pričanje u trećem licu? Zato što je to najbolji način kako opisati specifičnost lika, a da se ne stvori osjećaj samodopadnosti kod istog. Kada naratora ne bi bilo te bi likovi opisivali sami sebe onako kako su opisani od strane pripovjedača, zvučalo bi kao hvalisanje, zar ne? Vidi mene kako sam poseban. Skroz se drugačije svjetlo baca na protagonista kada je opisan od strane treće osobe, promatrača.

Likovi Wes Andersona hodaju na samoj granici između karikature i crtanog lika te je apsolutno svaki lik priča za sebe, osobnost za sebe, hipster kao takav zajedno s čuđenjem koje izaziva. Da, film The Royal Tenenbaums krcat je hipsterima. Sklona sam njegove likove povezati s likom Amelie, koja je također prikazana u jednoj svojoj, osobitoj dimenziji u koju običan čovjek teško da može uči, a još je manje kadar shvatiti je. U sličnu kategoriju stavljam i Olivera iz filma Submarine. To su dakle likovi koji svakako odudaraju od naše svakidašnjice, a uloga im je upravo takva, da nas upoznaju s različitim svjetovima koji postoje dok mi toga nismo ni svjesni.

Ruku na srce, ako gledamo količinu boja i kombinaciju istih, uradci Wes Andersona odnose pobjedu među filmovima s hipsterskog popisa, no sva sreća da ovo nije natjecanje. Wesove boje prilično su intenzivne i veoma tople, što je sušta suprotnost ako gledamo Submarine kojeg krase hladne nijanse popraćene isto takvim ugođajem.

Iako i (500) Days of Summer ima svoje trenutke hladnoće i topline, on se ipak temelji na cijelom spektru nazovimo to tako indiferentnih boja, to jest boja koje daju dojam stvarnog prostora i ne služe kako bi dočarale atmosferu scene, već one jesu atmosfera scene, tako realne kakve jesu.
I zadnji zajednički segment svih ovih filmova, glazba. The Royal Tenenbaums ima možda i najšareniji soundtrack od svih navedenih filmova, upravo iz razloga što se može čuti stvarno svašta i glazba se oblikuje po atmosferi scene. Nico, Bob Dylan, Ramones, Nick Drake, The
Clash, The Velvet Underground. Ovo je glazba koja bi svirala na hipsterskom vjenčanju.

Zajednička obilježja

Na kraju, potrebno je samo još jednom izreći što to hipsteri toliko vole i što se toliko ponavlja u filmovima koje gledaju. Hipsteri cijene boje, cijene ljepotu kadra i moć igranja nijansama, a vole kada su likovi koje gledaju pojednici s kojima se mogu poistovjetiti na bilo kojem području u kojem su i oni sami dobri, bila to glazba, slikarstvo, književnost ili filmska umjetnost; vole kada su prikazani likovi realni u jednakoj mjeri u kojoj sebe hipsteri smatraju realnima.

• 

• 

Hipsteri štuju dobar dijalog, filozofske misli i mudrolije koje se pružaju kroz određene scene čisto zato što tada uviđaju da nisu jedini kojima se takve misli vrte unutar četiri zida naše glave. Plus, uvijek je dobro u rukavu držati neki citat iz filma koji može poslužiti da opiše tren u kojem se nalazimo.

Tiha patnja im je estetika, a pod estetiku uvažavaju knjige i police ispunjene istima, bilo što iz davnina, makar analogni fotoaparat ili gramofon, umijeće odjevanja i kombiniranja boja prilikom istog. Glasna patnja im je, naravno, glazba. Ama baš svaki film s popisa hipsterskih filmova sardži kompilaciju glazbe koja odudara od današnje popularne glazbe i iako je nekada možda bila u kategoriji iste, danas više nije i time osvaja pozornost hipstera. Uglavnom se talasa među žanrovima, ali obično je to alternativna rock glazba, mekani indie pjesmuljci ili punk.

Ne možemo negirati da hipsteri imaju dobar ukus za filmove, samo što je opet prilično jasno što im se kod tih filmova toliko dopada.

Izvori

• Submarine, Richard Ayoade, 2010.
• (500) Days of Summer, Marc Webb, 2009.
• Frances Ha, Noah Baumbach, 2012.
• The Royal Tenenbaums, Wes Anderson, 2001.
• Amelie, Jean Pierre Jeunet, 2001.
• Juno, Jason Reitman, 2007.
• The Big Lebowski, Ethan i Joel Coen, 1998.