Hod kroz godinu

Napisala: Lucija Sučić |
Kolegij: Uvod u kulturalnu antropologiju |
Akademska godina: 2017./2018.
U

Prije uvoda u samu tematiku seminarskog rada, valja definirati što je to mit. Belaj kaže kako je mit zapravo “…pripovijedanje, slovo o bogovima i njihovim zgodama…kojim se objašnjava ustrojstvo svijeta i čovjekov položaj i uloga u njemu” ¹(Belaj, 2007: 21). Drugim riječima, mit je zajedno sa svojim narativom opis stvarnosti koji nosi kolektivno iskustvo i pouku, te plamen koji održava vjerovanje. Belaj dodaje i da je mit sveti tekst koji se pripovijeda uz obrede, te u tom kontekstu ispunjava svoju pravu ulogu ²(Belaj, 2007: 21).
Tema ovog seminarskog rada jest ‘Hod kroz godinu’, praslavenski mit koji prati glavnog junaka Jarila i njegovo putovanje u tijeku jedne godine. Slavenski starovjerni mit hoda kroz godinu personifikacija je kalendarske godine te svega onoga što se događa u svijetu prirode, ali i u životu ljudi i njihovih djelatnosti u prirodi, u toku jedne godine. Ivan Lozica je u svom prikazu knjige “Hod kroz godinu” paralelu sa spomenutim mitom povukao na način da njime možemo pratiti žitaricu u njenom rastu kroz godinu, što je još jedna referenca na agrikulturalno poučni aspekt samog mita ³(Lozica, 2007: 263). Ono što danas znamo o praslavenskom mitskom tekstu rezultat je dugogodišnjih istraživanja narodnih pjesama korištenih u vrijeme ophoda i slavlja koje su hrvatski i strani (ruski, slovenski i drugi) etnolozi i lingvisti (poglavito u nas Katičić i Belaj) uspoređivali s drugima sličnim na slavenskom području i tako pokušali rekonstruirati sloj mitskog teksta koji je prethodio kršćanskom narativu ⁴(Vukelić, 2012: 349).

Glavni akteri

Prije spominjanja i opisivanja glavnih aktera praslavenske mitologije, valja postepeno objasniti kako je u percepciji ljudskog svijeta došlo do takvih simboličkih formi znanja i mudrosti, poput samog mita. Gledajući iz antropološke perspektive, čovjek je svoje znanje o svijetu stjecao kroz svjesno promatranje svijeta i njegovih opreka, poput onih najočitijih: gore – dolje, naprijed – nazad, svijetlo – tama, suho – vlažno… ⁵(Belaj, 2007: 26). Takve opreke služile su čovjeku kao temelj spoznavanja ne samo svijeta oko sebe, već ustrojstva i načina funkcioniranja istog, kao i samog Svemira. Već u ovakvom poimanju svijeta nazire se konotacija trodiobe sačinjena od dvije opreke, sa čovjekom u sredini. Pojam trodiobe svijeta bio je prisutan u mnogim mitologijama, pa tako i u staroslavenskoj ⁶(Katičić, 2008: 51) .

Katičić tu trodiobu opisuje sintagmom ‘čudesnog drveta’ (axis mundi), odnosno stabla života ili svijeta. Slikovito opisano, u visokoj krošnji stabla obitava orao ili sokol, u srednjem dijelu, u deblu, su pčele i ptice, a u donjem dijelu korijenja je voda, kamenje i krznate životinje ⁷(Katičić, 2008: 51). U tom prikazu stabla života, u kontekstu praslavenske mitologije, mogu se predstaviti glavna božanstva.

U krošnji stabla obitava Perun, vrhovni bog neba, munja i gromova, često personificiran kao suri orao ili sokol. Perun je ujedno i vrhovni bog praslavenskog panteona. Perun je također bio zaštitnik knezova, vojnika i ratnika, te je jedan od njegovih najpoznatijih simbola bila sjekira. Ime Perun dolazi od izvedene praslavenske osnove perun, što znači ‘grom, munja’ ⁸(Belaj, 2007: 74). Perunovo ime i inačice istoga mogu se naći u mnoštvu narodnih pjesama, ali i toponima, primjerice vrh Perun na Učkoj ⁹(Belaj, 2007: 78). Perun Gromovnik je dakle nebeski bog, bog munje, čija su domena visine, gore, planine. Katičić daje i primjer pjesme s hrvatskog otoka Šipana čiji dio metaforički spominje Peruna: “Na vrhu ti orle sjedi, a daleko očim gledi / a kad orle krilim trese, zlatne rese sve potrese” ¹⁰(Katičić, 2008: 105). Jedan od najpoznatijih toponima vezan uz Peruna u našim prostorima jest Perunovo svetište nad Žrnovnicom kod Splita, gdje se u spisima iz 1178. godine spominje i Zmij kamik, odnosno zmijski kamen, a zmija je u mitskoj priči glavna opreka surom orlu, što je nepobitni dokaz postojanja prežitaka praslavenskog vjerovanja u nas ¹¹(Katičić, 2008: 285). Dolaskom kršćanstva na ove teritorije, imena starih božanstava zamijenjena su vrlo često novima, najčešće onima kršćanskih svetaca, pa je tako Perun postao sv. Ilija ¹²(Katičić, 2008: 53).

U kozmološkom praslavenskom mitskom ciklusu Perunu Gromovniku suprotstavljena opreka je Veles, bog podzemlja, te se između njih u mitskoj slici svijeta odvija kozmički sukob, odnosno izmjena kozmosa i kaosa ¹³(Belaj, 2007: 34). Važno je napomenuti da u pretkršćanskoj slavenskoj mitologiji ne postoji dualizam dobrog i zlog boga, već, kako Katičić to opisuje, samo različitost funkcija koje sačinjavaju ravnotežu i kozmološki balans ¹⁴(Katičić, 2008: 144). Možemo reći da svijet i ustrojstvo kozmosa ustvari ovisi o ravnoteži između njih dvojice, a tako je slično u drugim starim vjerskim sustavima, primjerice vedski Indra i Vrtra, egipatski Horus i Seth, nordijski Thor i Jormungandr, fenički Baal i Yam, grčki Zeus i Tifon ¹⁵(Eliade, 1982: 105-106).

Veles je bog podzemlja, što implicira da u prikazu stabla svijeta obitava u korijenju i često je personificiran kao zmija ili rogata životinja, te je zaštitnik seljaka, stoke, blaga, glazbe ali i kulta predaka ¹⁶(Katičić, 2008: 124). U hrvatskom jeziku riječ blago ne odnosi se samo na stoku, već i na materijalno bogatstvo općenito, stoga se Veles također smatrao božanstvom imetka. Pokušaji etimologije njegovog imena u istraživanjima išli su u raznim pravcima. Velesovo (ruska inačica glasi Volos) ime možemo pronaći i u hrvatskim toponimima poput Voloskog blizu Opatije, što je nedaleko od već spomenutog brda Perun na Učkoj ¹⁷(Belaj, 2007: 88). Prežitak Velesa u kršćanskoj religiji danas je u pravoslavlju sveti Vasilije, ili među katoličkim južnim Slavenima, sveti Blaž, koji je ostao zaštitnikom stoke ¹⁸(Katičić, 2008: 131). No, u skladu s jakim kršćanskim dualizmom, Veles je često imao konotaciju ‘zlog boga’, što izvorno, kao što je već napomenuto, nije bio slučaj.

Dub, ili deblo stabla svijeta je okosnica koja povezuje te dvije opreke, s kojim se često povezuje Mokoš, žensko božanstvo, mokra Majka zemlja, koja je simbol plodnosti i majčinstva. Ona je također i Perunova žena. Simboli Mokoši bili su prvenstveno mokrina i pređa, odnosno vuna, čemu u prilog idu neki prikazi Mokoši kao tkalje te prežici starih običaja poput prinosa žrtvi Mokoši bacanjem vune u zdenac ¹⁹(Katičić, 2011: 214). Etimologija njenog imena može se uočiti u ruskoj riječi mokoš što je izvedenica praslavenske riječi za močiti, odnosno vlažiti ²⁰(Katičić, 2011: 199). “Uspomenu na njezino ime čuva u Hrvatskoj naselje Mokošica na Rijeci Dubrovačkoj…” ²¹(Katičić, 2008: 293). Kult Mokoši je s dolaskom kršćanstva na hrvatske prostore najčešće zamijenjen marijanskim kultom.

Jarilo, glavni akter mita o hodu kroz godinu, sin je Mokoši i Peruna Gromovnika. “On se zamišlja kao sjajan mladić koji zrači svježinom i snagom. Dolazi na bijelome konju. Odjeven je u bijelu haljinu, na glavi mu je vijenac od poljskoga cvijeća” ²²(Katičić, 2010: 89). U istočnih Slavena nailaze se vjerovanja kako se Jarilo ponekad u potpunosti identificira sa konjem ²³(Katičić, 2010: 387). Jarilo se vezuje uz simbole rodnosti i plodnosti, jer jednoj od inačica mitske priče Jarilo ubija zmiju i time otpušta i donosi vodu, odnosno plodnost zemlji ²⁴(Katičić, 2010: 83). Jarilov kult u kršćanstvo se najčešće asimilirao u vidu štovanja sv. Ivana, ili sv. Juraja, koji u jednom kršćanskom prikazu dolazi također na bijelome konju, a u drugom ubija zmaja, odnosno Nečastivog ²⁵(Katičić, 2010: 77).

Morana je u praslavenskom mitu boginja zime, i ujedno Jarilova sestra, kći Mokoši i Peruna. U korijenu njenog imena temeljan je praslavenski glagol merti-moriti, što znači ubijanje, umiranje ²⁶(Katičić, 2010: 310). U jailovskom mitskom ciklusu Morana nosi dva obličja: mlade nevjeste, Jarilove buduće žene, te potom ogorčene tužne starice. Od njenih prežitaka u jeziku najpodudarnija asocijacija je noćna mora, a kršćanska inačica njenog imena u hrvatskoj ali i drugim slavenskim tradicijama jest Mara ²⁷(Katičić, 2010: 308).

Mitska priča u prostoru i vremenu

Kao što je rečeno na početku, mitska priča hoda kroz godinu opisuje i prati put glavnog aktera mita, Jarila, koji ‘hoda kroz godinu’. Ovaj mit bio je vrlo važan u vjerovanjima pretkršćanskih Slavena, tako i na našem području, jer nosi agrikulturalna znanja i opise zemljoradnje, o čemu su naši preci ovisili ne bi li preživjeli i imali što rodniju godinu. Mit na razini kozmičkog sukoba omogućuje izmjenu godišnjih doba. Mit hoda kroz godinu je cikličan i ponavljajući, a počinje od rađanja novog Sunca. Starohrvatska, pretkršćanska predodžba vremena je ciklička, kružna, svijet se svake godine obnavlja – za razliku od kršćanskoga, koje ide linearno od stvaranja Svijeta prema njegovu svršetku.

Na dan zimskog suncostaja, Perunu Gromovniku i Mokoši rađa se sin, Jarilo, mlado Sunce. On je doista mali bog (deminutiv bi bio božić). Paralelno s mitskim narativom, u prirodi se također događa promjena: zimski suncostaj označava prestanak dugih i tamnih dana, te označava početak nove radne godine i početak radova u polju. Kršćanska inačica priče jest rođenje malog Isusa, sina Božjega, te se sam dan njegova rođenja u hrvatskom jeziku naziva Božićem.
Jarilo odrasta na Perunovom dvoru, te ga nedugo nakon rođenja dolaze ophoditi koledari. “Koledari predstavljaju pokojne pretke i nedvojbeno pripadaju Velesovu svijetu” ²⁸(Katičić, 2010: 351). Jedan od najraširenijih hrvatskih kršćanskih božićnih običaja bile su kolede, odnosno pjevanje pjesama kolednica u ophodu naseljenim mjestom. Njima se na vratima suseljana čestitalo rođenje maloga Boga, što Belaj tumači onim dijelom rekonstruiranoga mita koji govori o ophodnicima iz Velesova svijeta koji Perunu pred dvore dolaze čestitati rođenje sina, Maloga boga – Božića. Mnoge pjesme toga korpusa sadrže tekstove u kojima se moli da nova godina donese obilje, plodnost, zdravlje i slično, odnosno sve ono što je bog plodnosti mogao dati ²⁹(Belaj, 2007: 201, 209). Koledari su inače opisivani u starim običajima kao zastrašujući i glasni, te su ponekad u ophodima kuća ujedno i pokušavali zastrašiti djecu. Ukoliko bi se djeca uplašila, koledari ih ne bi darivali, već bi im prijetili da će ih uzeti sa sobom (prežitak mita), a ukoliko su bila hrabra i ne pokleknula pred strahom od koledara, bila bi darivana. Hrvatski običaj pokladnih zvončara prežitak je i simbol koledara. Perun u mitskom narativu koledare nije htio darovati te mu oni otimaju sina Jarila i odvode ga u podzemlje, kod boga Velesa.

U Velesovom lugu Jarilo biva do svog dana (prvog dana proljeća). Jurjevo je na granici zimske i ljetne polovice godine, što je seljačkom stanovništvu izrazito važno jer tada počinju prvi radovi izvan kuće, a u hrvatskoj tradiciji je uz Jurjevo vezano više narodnih običaja od kojih su u najpoznatiji obredni pohodi Zelenoga Jurja i paljenje krjesova. U mitskoj priči, na taj dan Jarilo odluči izaći iz podzemlja, te se time izvršava čin ispuštanja proljeća na zemlju. Poznajemo dvije inačice mita: jedna je da Jarilo pobjeđuje Velesa na filozofskoj razini uzevši mu ključ podzemlja, a druga je da ubija zmiju, te samim time simbolički pušta vodu u gornji svijet, na zemlju (jer je zmija simbol Velesa čiji je jedan od atributa voda) čime donosi vegetaciju i plodnost svojim dolaskom ³⁰(Katičić, 2010: 248). U hrvatskoj narodnoj tradiciji i dan-danas sačuvani su narodni stihovi “Kud vam Jura hodi, tud vam polje rodi” ³¹(Katičić, 2010: str. 9), odnosno, gdje god Jarilo prođe, donosi vegetaciju i plodnost. U ovoj pjesmi u narodu podrazumijeva se sv. Juraj, Jarilov kršćanski supstitut, ali koji u svom hagiografskom narativu ustvari nema ta obilježja pa je to vidljiv prežitak starijeg sloja narodnog religijskog vjerovanja.

“Kazuje se dakle da zeleni Juraj hodajući prevaljuje dalek put i da je to trudan hod” ³²(Katičić, 2010: 13). Na svome putu Jarilo upoznaje Moranu, predivnu nevjestu, za koju ne zna da mu je sestra, jer je od malena odrastao kod Velesa, tj. ne zna da mu je otac, kao i njoj, Perun Gromovnik. Dvoje mladih uskoro se zaljube i ne prođe dugo, Jarilo i Morana se vjenčavaju. Nebeska svadba brata i sestre označava spajanje dva dijela svijeta: Peruna i Velesa, vatre i vode, neba i zemlje ³³(Belaj, 2007: 254). U prenesenom značenju, Juraj donosi vodu, koju zemlja pije, a rezultat su plodnost i rodnost. Hijerogamija, koncept svete svadbe, u božanskom svijetu posve je prirodna i među obiteljski srodnim božanstvima, jer kako navodi Katičić, “Juraj i Mara su božanstva i to je njihova sveta incestuozna svadba. Bogovima može biti dopušteno što je ljudima strogo zabranjeno” ³⁴(Katičić, 2010: 170). I danas poznat hrvatski običaj vezan uz pojam nebeske svadbe koja označava početak ljeta bilo bi Ivanje i ivanjski narodni običaji poput ivanjskih krijesova, velikih lomača oko kojih bi se slavilo, a čiji je običaj još uvijek relativno očuvan u Zagrebu i sjevernoj Hrvatskoj ³⁵(Belaj, 2007: 261). Belaj također napominje da etimologija riječi »krijes« vrlo vjerojatno nema veza sa vatrom, već s imenom pretkršćanskoga blagdana kojim se slavila plodnost rasta vegetacije, ponajviše žitarica, jer Ivanje pada točno šest mjeseci poslije, odnosno šest mjeseci prije Badnjaka, a samo tri dana nakon ljetnoga suncostaja, 21. lipnja ³⁶(Belaj, 2008: 260-261). Ivanje kao kršćanski blagdan, dan sv. Ivana Krstitelja, svetkuje se 24. lipnja, dva mjeseca nakon Jurjeva. Jedno zanimljivo vjerovanje vezano uz ivanjske krijesove i pojam nebeske svadbe jest parovsko preskakanje krijesa. Naime, par bi se uhvatio za ruku i zajedno preskočio preko vatre, i ukoliko su im nakon skoka ruke ostale zajedno stisnute, to je označavalo snagu njihove veze i čvrstu povezanost.

U nastavku mitskog narativa, nedugo je prošlo od njihove svadbe, tek ljeto, no Jarilo je prevario svoju Moranu, te ga ona od silne ljutnje i žalosti ubija, i to očevim atributima, strjelicama ³⁷(Belaj,2007: 366). U nekim varijantama mita ona to učini sama, a u nekima ga ubijaju Moranina braća, Perunovi sinovi. U oba slučaja riječ je o istoj konotaciji nebeskog koje ubija zemljano. Prikazi Jarilove smrti vrlo su agresivni, te se spominju u brojnim pjesmama, poput “Naređujem im tebe, obješenjače prefrigani, dognati do nasred polja, dušu rastrgnuti od tijela, a iz tvojih kostiju- zglobova – sagradit ću visok trijem, a iz tvoje masti, iz sala izlit ću lojne svijeće, a iz žila tvojih, iz mesa piroge ću ispeći!” ³⁸(Katičić, 2010: 396).

Morana od silne tuge postaje starica, koja nosi zimu i mraz. Jarilova smrt ujedno kalendarski predstavlja prvi dan jeseni, i prestanak radova u polju jer vegetacija umire. Morana od tuge umire, te se njeno simboličko tijelo pali i potapa u vodi, u veljači, uoči slavenske pretkršćanske nove godine (koja je padala u veljači radi usklađivanja lunarne, odnosno mjesečeve godine sa sunčanom, to jest solarnom) ³⁹(Belaj, 2007: 164). Katičić o spaljivanju Morane kaže: “Nije teško takvu zamisliti da je napokon ostala sasušena i samrtna kao zima koja predstavlja konačni kraj kruga godišnje rodnosti. Takva se onda iznosi iz sela i pali, potapa ili trga i time obredno otvara prostor novomu ciklusu vegetacije, novoj rodnosti, od koje zavisi preživljavanje ljudi. Bez toga ne bi bilo hrane niti bi se imalo od čega živjeti.” ⁴⁰(Katičić, 2010: 308). Običaj spaljivanja Morane sačuvao se u narodnim tradicijama, te je označavao novi početak, put ka novom ciklusu, novom krugu, i novom hodu kroz godinu.

Zaključak

Haviland za mit kaže kako “…ako se u njega vjeruje, prihvaća i podržava u kulturi, može se reći da izražava dio svjetonazora nekog naroda: neizrečene, ali sadržane predodžbe o njihovu mjestu u prirodi te o granicama i djelovanjima njihova svijeta” ⁴¹(Haviland, 2002: 385). To se vrlo jednostavno može aplicirati i na mit hoda kroz godinu, koji opisuje izmjenu godišnjih doba i stanja u prirodi koja su bila bitna za poljoprivredne djelatnosti. Ona su bila opisana kroz mitski narativ koji se ispoljavao u obredima i/ili pričama, te se zadržao u našoj tradiciji do danas. Mit hoda kroz godinu izuzetno je važan radi očuvanja slavenske pretkršćanske tradicije, ali i za dublje razumijevanje podloge brojnih kršćanskih narodnih običaja, kao i održavanja kontakta s vlastitim korijenima. Također, važan je radi umjetničke vrijednosti koju imaju pjesme i priče koje ga prenose, i čuvaju od zaborava, kao neprocjenjivi dio hrvatske kulturne baštine.

Literatura

(1) Belaj, V. (2007.) Hod kroz godinu, 2. izdanje, Zagreb, Golden marketing – Tehnička knjiga

(2)Eliade, M. (1982): Kovači i alkemičari, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, Biblioteka Zora; izvornik: M. E. (1977.) Forgerons et alchemistes, Pariz: Flammarion, prev. Miljenko Mayer

(3) Haviland, W. (2004.) Kulturalna antropologija, prev. Vesna Hajnić, Zagreb: Naklada Slap

(4) Katičić, R. (2008.) Božanski boj, Zagreb/Moščenićka draga, Ibis grafika

(5)Katičić, R. (2011.) Gazdarica na vratima, Zagreb/Moščenićka draga, Ibis grafika, Katedra Čakavskog sabora Općine Moščenićka draga, Matica hrvatska

(6)Katičić, R. (2010.) Zeleni lug, Zagreb/Moščenićka draga, Ibis grafika, Katedra Čakavskog sabora Općine Moščenićka draga, Matica hrvatska

(7) Lozica, I. (2007.) “Prikaz knjige ‘Hod kroz Godinu’”, Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, sv. 44 (2): 262. – 263.

(8)Vukelić, D. (2012.) “Problem dvovjerja kao čimbenika hrvatskog kulturnog identiteta”. Ljubljana, u: Studia mythologica Slavica, vol. 15, 343-364. Znanstveni raziskovalni center SAZU.