Napisala: Tina Perić |
Kolegij: Etnički, nacionalni i rasni identiteti |
Akademska godina: 2016./2017.
Strastveni filozof Akeel Bilgrami rođen u Indiji 1950. godine svoja znanstvena zanimanja širi u različitim pravcima poput uma, jezika, politike, morala, kulture i identiteta. Esej Notes toward the definition of ‘identity’ ili Bilješke k definiciji identiteta tekst je koji kroz svoju sažetu formu pokušava doći do odgovora na ključna pitanja o identitetima. Filtrira upotrebu pojma identitet kroz politiku identiteta i o njemu nas uči kroz deskriptivni koncept opisujući i analizirajući identitete. Koja je razlika između subjektivnog i objektivnog identiteta? Kako se identitet nadograđuje? Da li je identitet neovisan od vanjskih pritisaka? Neka su od pitanja na koje ću pokušati dati odgovor temeljno se oslanjajući na prije naveden tekst. Kako bih upotpunila teoriju dugačijim perspektivama koristit ću primjere identiteta likova iz romana Milana Kundere Nepodnošljiva lakoća postojanja.
U moru pojašnjavanja događaja ili osoba ponekad je najjednostavnije pozvati se na nečiji identitet. U tom pogledu on predstavlja nešto apsolutno ispravno i konačno, on postoji zato što mora postojati. U politici identiteta svrstavanje osoba prema njihovim identitetima igra ključnu ulogu. Prema takvom konceptu oni se tumače iz deskrptivne i normativne perspektive. Normativna se bavi pitanjima vrijednosti posjedovanja identiteta i njegovom ulogom u politici, dok deskriptivna perspektiva, koja se prožima kroz cijeli tekst, analizira smisao identiteta u politici identiteta.
Subjektivni identitet sačinjen je od vlastitog pogleda na samog sebe, od osobnih mišljenja i razmišljanja o sebi. Objektivni identitet jest način na koji nas percipiraju drugi neovisno o našim pogledima na nas. Na objektivni identitet ne možemo utjecati ali se ne mora slagati s našim subjektivnim identitetom. Neidentificirajući se s objektivnim identitetom utječemo jedino na ponovno drugačiji razvoj subjektivnog identiteta. U Nepodnošljivoj lakoći postojanja Terezin subjektivni identitet identificira se s objektivnim identitetom, odnosno pogledom majke na nju. Subjektivni identitet Tereze oblikovao se prema objektivnom do te razine da u njegovom daljenjm razvoju nije postojala niti jedna situacija u kojoj majka nije bila prisutna negdje u podsvjesti, prema tome razvoj subjektivnog identiteta pratio je liniju isključivo objektivnog.
Objektivni identitet Tomaša kroz Terezin pogled čini sliku nevjernog muža. Tomašev subjektivni identitet sastoji se od težine i lakoće u kojemu lakoću predstavljaju druge žene prvenstveno Sabinu, a težinu Tereza. On je alijeniran od svojih želja za lakoćom, od svojih želja da spava s drugim ženama ali se ne identificira s objektivnom slikom sebe kao nevjernog muža. U ovom prikazu možemo vidjeti kako se objektivni identitet ne mora poklapati sa subjektivnim identitetom.
Smatram kako subjektivni identitet ima velik utjecaj u politici identiteta što se i samog autora Milana Kundere tiče. Uviđamo to kod njegova pisanja dotaknutog političkim problemom Praškog proljeća u Nepodnošljivoj lakoći postojanja u kojoj se bavi Sovjetskom okupacije Praga 1968. godine stavljajući aktivističke uloge u glavne likove. Bavio se temama komunzima. U sebi je pronašao potrebu za njegovom reformom u Češkoj, provlačio je borbu kroz najneupadljivije sitnice koje izdaju njegov osobni pogled na svijet i želju za promjenom. Moglo bi se reći kako Kundera napuštanjem Češke i stjecanjem francuskog državljanstva to francusko državljanstvo upotrebljava u svrhu uporabnog identiteta kako bi se maknuo od svoje rodne zemlje u koju je bio razočaran. Kunderino pisanje na francuskom jeziku može se protumačiti kao pojačavanje intrinzične i smanjivanje uporabne vrijednosti same promjene nacionalnog ideniteta.
Zaštita određenog identiteta, po meni na nekoj većoj razini, ili kako se to još može nazvati fundamental commitment tradicionalnih vrijednosti koje zajedno stvaraju sliku društva, često se pojavljuje u vrijeme krize tog istog društva. To naravno nije uvijek slučaj, ali ponekad smo i mi sudionici razdoblja velikih promjena socijalnog okruženja koje u ljudima stvaraju nelagodu prvenstveno zbog ulaska stranog u njima već poznato i na neki način ”sveto” što uzrokuje stvaranje novih normi (npr. zabrana gay brakova). Tomaš je nakon rastave sa svojom prvom ženom odlučio kako mu brak ne stoji u opisu života kakvog želi živjeti. Proživljeno iskustvo prvog braka dovodi ga do točke u kojoj se odlučuje prestati vezivati i zauvijek ostati u stanju lakoće. Njegove tendencije prvog reda stapaju se sa željama lagodnog života iako to ne mora nužno značiti da će nastaviti živjeti prema istim tendencijama kada dosegne vrhunac lakoće postojanja.
Nedugo zatim dolazi do situacije gdje zbog sebi jasno priznatog sažaljenja nad Terezom odluči porušiti svoja temeljna pravila lagodnog života. Ona postaje prva žena (nakon rastave) s kojom zaspe u krevetu nakon seksa, dozvoljava joj da se useli kod njega u stan te se na posljetku odluči vjenčati s njom. Iako se pokušao zaštititi pravilima koja su oštro označavala granicu između lakoće i težine, shvatio je kako se bez težine ne može živjeti. Obvezao se težini sklapanjem braka, zaštitio se od nagona koji ga vuku lakoći (iako se ti nagoni nisu u potpunosti obuzdali, ali težina ga je čekala kod kuće i on joj se vjerno vraćao). Brak mu je predstavljao dužnost suočavanja s težinom, bračni život narušavao je konstantnim uplitanjem lakoće (spavanjem s drugim ženama) čime je smanjivao mogućnosti trajnosti odnosa između njega i Tereze. Spoj njegovih nagona i moralnosti baza je za definiranje njegovog subjektivnog identiteta. Dušu predstavlja lakoća i sloboda, dok težinu predstavlja odgovornost i vezivanje. Sabina je lik Tomaševe ljubavnice. Ona je prikaz totalne suprotnosti Tereze. Jedna od glavnih mana jest da ne može ostati na istom mjestu duže od određenog perioda. Ovisna je o lakoći, konstantno bježi od težine. Imamo osjećaj kao da bi izgubivši lakoću izgubila osjećaj sebstva. Ona je primjer osobe koja kroz proživljavanje vlastitog ideala – slobode, konstruira svoj subjektivni identitet. Odbacuje težinu (Franza) i nastavlja živjeti prema svojim pravilima neogranično vođena vlastitim željama.
Volimo misliti kako su naši identiteti, naše ”ja”, autonomno, originalno, gotovo nepodložno utjecajima okoline. Trudimo se biti najbolji što možemo, živjeti u skladu s vlastitim pogledima na sebe i na svijet oko nas, djelovati moralno čak i onda kada to prelazi našu granicu konformnosti, bilo da se radi o jednostavnoj lijenosti ili moralnom djelovanju iz krivih razloga. Naše samozavaravanje može imati mnoštvo temelja. Ovdje bih iskoristila citate iz Nepodnošljive lakoće postojanja i Besmrtnosti koji bi mogli donekle potkrijepiti našu samoobmanu:
„Jedinstvenost ljudskog „ja“ krije se upravo u onome što je čovjeku nezamislivo. Predočiti sebi možemo samo ono što je svih ljudi isto, što im je zajedničko. Pojedinačno „ja“ je ono različito od zajedničkog, prema tome ono što se ne može unaprijed odgonetnuti i procijeniti, ono što drugoga treba tek otkriti, sagledati, osvojiti“ (Kundera, 2000: 252).
Naše postojanje preduboko je i prekompleksno da bi se shvatilo na jednostavan način. Čak i onda kada smatramo da posjedujemo određeni identitet to ne mora nužno biti istina i obratno. Možemo živjeti sa smislom života ali ne znati da je smisao upravo našeg disanja pored nas. Objektivni identiteti, kao što sam navela u primjeru Tereze i njezinog odnosa s majkom, snažno utječu na naše subjektivne identitete. Pojašnjenje se dijeli na dvije vrste. Prva vrsta identitet objašnjava kroz ponašanje subjekta, dok druga vrsta ili tvrdnja govori da ponašanje subjekta ne otkriva njegov identitet, npr. netko može potjecati iz bogate obitelji ali svojim ponašanjem nikako ne ukazivati na njegov objektivni identitet bogataša. Primjer odnosa Terezinog subjektivnog identiteta i njezine majke koji sam navela na samom početku može se pozicionirati na liniji između prve i druge tvrdnje. Njezina majka odgajala ju je na surov način stvarajući konstantni odnos s pogledom na fizičku prisutnost tijela, njegove biološke činjenice koje svi ostali pokušavaju zatomiti. Tereza se stalno promatrala u zrcalu jer ne može povezati svoju dušu, svoj subjektivni identitet s onime što vidi u odrazu. Njezino tijelo nije njezino, ona u njemu ne vidi sebe, promatra se kao jednu od brojnih Tomaševih ljubavnica što rezultira brojnim noćnim morama prouzrokovanim podsvjesnim sukobima. Noćne more uzrokuju panične napade ljubomore prema kojima možemo otkriti njezin subjektivni identitet. Ona je svjesna utjecaja majke na nju i pokušava se boriti kroz svaku situaciju. Živi lažnu svijest o sebi kao ne različitoj od ostalih žena, što uskraćuje njezinu mogućnost njegovanja pravog sebstva.
Nakon što definiramo naš subjektivni identitet i postanemo svjesni da na njega ne utječemo mi sami, već brojni vanjski utjecaji moći ćemo lakše spoznati sebe i vlastita razmišljanja. Objektivni identitet koji nas potkrijepljuje može se pojmiti kao publika koja gleda naš vlastiti film. Svatko ima mišljenje i vlastito iskustvo doživljavanja drugog koje ga u isto vrijeme indirekto oblikuje.
„Naivna je iluzija misliti da je naša slika samo privid, iza kojega je skriveno naše ja kao jedina prava bit, neovisna o očima svijeta. Imagolozi su, uza svu ciničnu radikalnost, otkrili da je to upravo suprotno; naše ja je samo puki privid, neuhvatljivo, neopisivo, maglovito, dok je jedina stvarnost, čak odveć lako uhvatljiva i opisiva, naša slika u očima drugih“ (Kundera, 2002: 129).
Literatura
- Bilgrami, A., 2006. Notes Toward the definition of ‘identity’. Daedalus: Journal of the American Academy of Art and Sciences, 135 (4), 5-14 str.
- Kundera, M., 2000. Nepodnošljiva lakoća postojanja. Zagreb: Meandar.
- Kundera, M., 2002. Besmrtnost. Zagreb: Meandar.