“DADA: Autorstvo i paradoks”

Napisao: Florijan Lacko | Kolegij: Pravci u suvremenoj kulturalnoj teoriji  | 
Akademska godina: 2017/2018.

Je li autor zaista taj koji daje značenje nekom tekstu ili umjetničkom djelu? Bilo da govorimo o književnosti, slikarstvu, kiparstvu ili drugim vrstama umjetničkog izražavanja htio bih sagledati ulogu autorova identiteta u čitanju i vrednovanju umjetničkih djela. Potaknut idejom Michela Foucaulta i njegovom teorijom funkcije autora, pokušao sam dokučiti koliko je autor zapravo važan prilikom čitanja teksta (odnosno, ne važan); iako je svoju teoriju primarno bazirao na književnosti, ja sam htio ovu građu povezati sa konceptualnom umjetnošću 20. stoljeća.

Fountain iz 1917. jedan je od najpoznatijih readymade djela Marcela Ducmapa, ne samo zbog njegove značajnosti (koju je imao za razvitak umjetnosti i širenje dadaizma), već i zbog kulturološke, ali i političke kritike koju nosi. Ideje i kritika koju Duchamp prenosi sa svojim pisoarom primjenjive su i u današnjoj političkoj i društvenoj okolini. Tužna je činjenica kako on od sredine 20-ih godina prošlog stoljeća ne stvara umjetnost, već je svoj život u potpunosti posvetio šahu, no to njegov utjecaj ne umanjuje nipošto. Primijetio sam prilikom čitanja o ovom djelu, čitanja tekstova o toj tematici, ali i promatranja pisoara i drugih umjetničkih djela tog razdoblja kako dolazi do paradoksa u čitanju značenja – kada je djelo predstavljeno pod pseudonimom ono poprima pseudonimske značajke, ono postaje nepoznato isto kao i njezino značenje, a pseudonim iako je korišten u svrhu političke i društvene kritike, alijenizira publiku od njegovog pravog značenja. Djelo pod pseudonimom ogoljeno je od autorove kritike, te pseudonim na njega baca nevidljivu zavjesu koja nam zamagljuje intencije. Naravno, ne govorim, nit smatram kako pseudonim u umjetnosti nije zanimljivo i učinkovito oružje, no ovaj primjer je specifičan po tome što se taj pseudonim pojavio samo na jednom djelu – ono koje je u početku bilo beznačajno, a kasnije postalo prekretnicom u umjetničkim pokretima.

DADA – sve i ništa u isto vrijeme

“Dada does not mean anything.. We read in the papers that the Negroes of the Kroo race call the tail of the sacred cow: dada. A cube, and a mother, in certain regions of Italy, are called: Dada. The word for a hobby-horse, a children’s nurse, a double affirmative in Russian and Rumanian, is also:
Dada.”

Tristan Tzara, Dada Manifesto, 1918.

Rođen na ramenima kubizma, futurizma, konstruktivizma i ekspresionizma – dadaizam je svojim idejama i načinima razmišljanja popločio put za daljnji razvitak konceptualne umjetnosti 20. stoljeća. Dadaizam raste iz korijena u kojem počivaju ideje da umjetnost nije samo estetski lijepa, nešto što se može objesiti na zid, te da umjetnikova zadaća nije puko slikanje i stvaranje „lijepih” stvari, već svoj fokus pridaje kritici i izvrtanju buržoazijskih ideja u svrhu da postavi pitanja o društvu, funkciji autora i svrsi umjetnosti. Kasnije se dadaistički ideali pretapaju u nadrealističke, ali početak dadaizma označuje prekretnicu u shvaćanju umjetnosti i dao je povoda novim konceptualnim pokretima. Smatrao sam prigodnim početi svoj tekst sa idejama dadaizma i citatom Tristiana Tzare; jer u srži dadaizma leži paradoks. Iako književnici i umjetnici koji su se izrazili kao dadaisti za njega kažu da je on sve: kritika, nove ideje, novi obrasci razmišljanja, novi način izražavanja, a samim time u jednu ruku revolucionaran, on je zapravo sa takvom idealističkom slikom – ništavan. Njegove ideje su smiješne, apsurdne, dječje i naivne („dada” kao prve riječi
djeteta), ali one su namjerno takve jer dadaizam je i sve i ništa u isto vrijeme.

Iako početak dadaizma možemo prikvačiti na 5. veljače 1916. kada su Hugo Ball i Emmy Hennings osnovali Cabaret Voltaire, preko kojeg su pozivali druge umjetnike da se uključe u pokret, Marcel Duchamp je prvi koji je dadu počeo praktično primjenjivati. On je začeo ideju readymadea –
stilske figure u kojoj umjetnik uzima jedan, dva ili više gotovih, uporabnih predmeta te ih uz minimalnu ili često nikakvu intervenciju postavlja u izložbeni prostor. Potaknut revoltom prema prijašnjim načinima izražavanja, Duchampov cilj je bio maknuti se od dotadašnje retinalne
1Marcell Duchamp koristi termin retinalna umjetnost za umjetnost koja je namjenjena kao terapija za naše
oči – umjetnost koja nema dubljih interpretacija, već je bazirana samo na ljepoti. Duchamp želi premostiti
i priječi granice retinalne umjetnosti i koristiti element začudnosti kao katalizator za kritiku.
umjetnosti i umjetnost uključiti u prostor kroz svakodnevne objekte koji u galerijskom prostoru dobivaju novo značenje (i tako su otvoreni za interpretaciju). Njegov prvi izloženi readymade bio je Bicycle Wheel iz 1913. godine u kojem je postavio prednji kotač bicikla na okrugli, drveni barski stolac. Naravno, predvidljivo je da je ovakav način izražavanja bio skandalozan, pogotovo kada se radi o Europi za vrijeme 1. svjetskog rata, ali to je dada – revolucija i glupost u isto vrijeme.


Marcel Duchamp, Fountain, 1917.

Duchampovo najznačajnije djelo je Fountain iz 1917. godine, a zanimljivo je zato jer ne samo da pokazuje jednostavnost, nego i doseg dadaističkih ideja, ali naravno i paradoks koji sam na početku spomenuo i na koji ću se vratiti kasnije u tekstu. Fountain je poslan na izložbu u Society of Independent Artist; udrugu koju je sam Duchamp pomogao osnovati i promovirati. Vodstvo udruženja bilo je vezano statutom u kojem stoji da će izlagati sve dostigle radove članova, ali oni su napravili izuzetak sa tzv. pisoarom. On nije bio izložen u galeriji već je za njega izglasano kako neće biti prikazivan (zbog vulgarnosti i asocijacije sa tjelesnim izlučevinama). U potpisu pisoara
stoji R. Mutt 1917, pseudonim koji je Duchamp odabrao kako bi prekrio svoj identitet i povezanost sa djelom, ali isto tako da preispita značajnost autorova imena u vrijednosti umjetnosti. Pisoar je u to vrijeme bio beznačajan, odbačen i ne prihvaćen, a Duchamp je iz protesta napustio udruženje. Duchamp je uspio sa svojim kolegom Alfredom Stieglitzom dokumentirati (fotografirati) djelo koje je ubrzo nakon bilo izgubljeno (ili uništeno) te je upravo fotografija postala glavni dokument njegova postojanja (današnji izloženi primjerci su replike izvornog).

„Mutt dolazi iz Mott Works, imena velikog proizvođača sanitarne opreme. Ali Mott je bilo preblizu pa sam ga preoblikovao u Mutt, po svakodnevnom crtanom stripu „Mutt and Jeff” koji se pojavio u to vrijeme i sa kojim su svi bili upoznati. Tako, odmah na početku je postajala igra između Mutt-a: malog, smiješnog, debelog čovjeka, i Jeff-a: visokog i žgoljavog čovjeka… Htio sam svakodnevno ime. Pa sam dodao i Richard [francuski sleng za uhljebe]. Nije to loš naziv za pissotière. Kužite?
Suprotno od siromaštva. Ali ne zapravo niti toliko, samo R. Mutt.”

William A Camfield, Marcel Duchamp, Fountain, Huston Fine Art Press, 1989.

Želim razmotriti činjenicu koliko je zapravo Duchampov Fountain bio beznačajan dok je to bio R. Muttov Fountain; tek kada se otkrilo, ili kad je Duchamp preuzeo krivnju za ovu „spačku” i otkrio koja se ideja krije iza njega, je ono dovedeno u prvi plan dadaističkog pokreta i ideja. Danas prepoznato kao ‘ikona umjetnosti 20. stoljeća’ i katalizator za nove konceptualne umjetničke pokrete. Tu dolazim do paradoksa autora koji se javlja: dok je djelo bilo izloženo pod pseudonimom nije imalo nikakvog značaja, bilo je odbačeno i zaboravljeno, ali nakon otkrivanja ono postaje
vrijedno, obilježava prekretnicu i zadobiva potpuno novi značaj. Autor je u konceptualnoj umjetnosti bitan, jer je konceptualna umjetnost bazirana na idejama; koje on kasnije manifestira u fizičkom obliku kroz neki medij. Promjenom autora prvotni postaje opredmećen, kontekstualiziran; on postaje temeljni faktor u isčitavanju značaja i sam po sebi kritika buržoazije, pop kulture, autorove uloge i umjetnosti općenito. Autor je od velikog značaja u konceptualnoj umjetnosti jer je on medijator koji prenosi ideje na publiku, ovisno o odabranom mediju. Autorova funkcija u konceptualnoj umjetnosti nije da stvara i dodjeljuje značenja, nego da manifestira, kritizira i aktivira pojedinačna značenja. Umjetnik u tom smislu više nije proizvođač nečeg lijepog i retinalnog, već postaje kritičarom, aktivno promišlja i stvara, on postaje mislilac i čin stvaranja umjetničkog djela postaje aktivan intelektualni čin, a umjetnik postaje filozofom.

Dadaizam mi je posebno zanimljiv kao umjetnički pokret koji je dao vjetar u leđa za nove umjetnike i za razvoj drugih umjetničkih medija, ali i kao svežanj ideja, koji je dao povoda za pomicanje granica shvaćanja umjetnosti i književnosti. U današnje vrijeme isto možemo vidjeti kako su dadaističke ideje apsurda, kritike i komedije žive i prisutne u svakodnevnom životu na primjeru internetskih meme-ova – apsurdna komedija kojom se izražavamo, odraz je dadaističke ideje kritike iako toga nismo niti svjesni. Namjera ovog teksta je bila da pobliže pojasni dadaističke ideje autorstva, da ih oprimjeri na fizičkim manifestacijama, te da prikaže značajnost takvih ideja za daljnji razvoj umjetnosti, ali i da sagleda element začudnosti i paradoksa koji leži u samom srcu identiteta dadaizma.