Mladi i suvremenost

Napisala: Lina Mohorić |
Kolegij: Metodologija istraživanja u kulturi |
Akademska godina: 2018./2019.

Premladi, bezobrazni, neodgojeni, ovisni, nekulturni, bez poštovanja, lijeni, izgubljeni, drugačiji… Na mnoge nas se načine danas opisuje, a da se ni ne pita za naša mišljenja. Razumljivo je da je ljudima teško prihvaćati nove stvari, pa time i nove generacije, ali umjesto da ih probaju bar razumjeti, oni svih svrstavaju u isti koš. U njemu se gomilaju ideje, stavovi i novi pogledi na svijet. Za svoje sam istraživanje odlučila zaviriti u taj koš i porazgovarati s par svojih vršnjaka. Pričali smo o politici, poslu, karijerama, novcu, odnosu starijih i mlađih, roditeljstvu, današnjem svijetu te i o njima samima. Glavne teme vrtjele su se oko apolitičnosti mladih, njihovih planova za budućnost, negativnih strana društva i duhovnosti. Ispitala sam sedmero ljudi od dvadeset do dvadeset i sedam godina, odnosno, sedam takozvanih Milenijalaca[. Zanimljiv mi je bio način kojim gledaju na stvari koje se događaju oko njih te koliko je svatko svjestan samog sebe i ostalih.

„Hrvatska politika je sprdnja, ne postoji, nego je cirkus, samo cirkus.”(S2) Nevjerojatno je koliko se svih sedam mišljenja o današnjoj politici preklapa. Apolitičnost je ravnodušan odnos prema politici, odnosno izbjegavanje sudjelovanja u političkom životu, nerazumijevanje i nemar za javna zbivanja, bojkotiranje političkog djelovanja. Moji su ispitanici očito prepoznali sebe i svoje vršnjake u tome jer ne vide nadu u hrvatskoj politici: „To mi se jako sviđa jer mislim da od politike, kakva djeluje sad kod nas, nema baš prevelike koristi, da se baš puno toga ne može postić, i mislim da to mladi ljudi prepoznaju i da zato postaju sve više i više apolitični.” (S4) Ne samo da imaju loša mišljenja o politici općenito, nego i o našim političarima: „Političari su rektalni ulošci koji su na tom mjestu samo da nas pokradu” (S3), iako ih neki vjerojatno ni ne mogu imenovati: „Nitko nas nije odgojio, barem mene, da imam neki interes za politiku. Nije kao ono: ‘Namjerno neću sudjelovat jer to sve skupa nema smisla jer su današnji političari grozni’, nego ni ne znaju koji su današnji političari.” (S7)

Milenijalci, također znani kao Generacija Y ili Gen Y, su generacijska demografijska kohorta koja slijedi Generaciju X, a prethodi Generaciji Z. Oni su najčešće djeca rođena između 1980-ih i 1990-ih kad je došlo do većeg porasta nataliteta. Premda se njihova obilježja razlikuju od regije do regije, ovisno o socijalnim i ekonomskim uvjetima, generacija je općenito obilježena povećanom upotrebom i poznavanjem komunikacija, medija te digitalnih tehnologija. Dobne su granice dosta relativne, ovisno o članku, internetskoj stranici ili nekom drugom izvoru informacija, ali najšire gledano, to su oni rođeni između 1980. i 2000. godine.

„Zadnjih ne znam koliko godina je najveći problem ta velika nezaposlenost, a ja nisam vidjela da se itko previše bavi tim, pogotovo recimo zaposlenošću mladih, iako to je tako isklišejanizirana teorija, ali koliko god se i dalje priča o tome, nitko ništa ne poduzima. Nezadovoljstvo apsolutno svih ljudi, treba se poradit na politici zadovoljstva.“ (S5) Upravo njihovo shvaćanje situacije u državi jedan je od glavnih razloga zašto ih sve više odlazi u inozemstvo. Znaju da zaslužuju bolje pa će to i potražiti. A oni koji ostaju u svojoj domovini jednostavno postaju pasivni jer smatraju da se mogu baviti i pametnijim stvarima od politike kad je ona ionako „niškoristi“: „Opet, mislim da treba izać na izbore, ali onda sam shvatila, kako se svašta izdogađalo u našoj politici, da je to sve budalaština i onda sam odustala od toga. Shvatila sam da mi je bolje utrošit vrijeme na nešto što imam utjecaj i nešto što mogu tu, konkretno lokalno, mijenjat, nego sad proučavat politiku.” (S6) Svjesni su glavnih problema kao što su mito, korupcija, nepotizam, nasilje, nezaposlenost, „uhljebljivanje”; ali nemaju ni najmanju potrebu više se angažirati ili pak samo izaći na izbore jer smatraju da je izlazak uzaludan. Iako znaju da bi se svašta trebalo promijeniti, jednostavno su odustali jer ne vide smisao u bilo kakvom trudu: „Čak ni na izbore ne izlazimo.“ (S5)

„Tipkamo na Fejsu“

Različiti su pogledi na to koliko se danas mladi međusobno druže, a time i ‘socijaliziraju’, posebno uz mnoštvo današnjih tehnologija. „Pa, ja dosta vremena provodim na mobitelu, kao i svi ljudi danas, kao svi mladi ljudi danas, na tim društvenim mrežama i puno mi to znači u smislu komunikacije, preko fejsa, preko svih tih mreža, jer danas je tako da sve dogovaraš preko Messengera, WhatsAppa i svih tih stvari.” (S4) Ljudi danas žive kroz svoje mobitele i društvene mreže, a lajkovi određuju našu važnost u društvu. „Svaka čast ljudima koji ih ne koriste, ali teško je sakrit se od toga. Danas je normalno da ti imaš društvene mreže i tjt.” (S2) Većina nas je zapravo svjesna naše ‘ovisnosti’ te smatraju to sve većim problemom: „Mislim da je svaka generacija sve više i više socijalno nekulturna, da se lijepo izrazim, jer postaje normalno da netko sjedi na cugi s tobom i gleda u mobitel, postaje normalno da ljudi ne komuniciraju direktno. Jednostavno nas je obuzela pandemija tih ekrana koje svi vučemo uokolo sa sobom. Mislim, nisu krivi uređaji, ali mi ih ne koristimo, mi ih abuseamo.“ (S1) Unatoč mnogim lošim posljedicama, na koje najviše upozoravaju stariji koji su živjeli u drugačije doba, kad su se djeca igrala vani po parkovima, Milenijalci vide i one pozitivne strane svega toga: „U zadnje vrijeme su ti društvene mreže sve jer što god ti treba je na društvenim mrežama, sve informacije su na društvenim mrežama i ne znam kako bih prolazila školu i život bez njih.” (S5) Dakle, ta ‘ovisnost’ nije nužno toliko loša.

„Nije ‘ajmo se nać u parku’, nego je ‘tipkamo na Facebooku’ i onda se nađemo negdje.” (S2) Društvene su mreže samo još jedna nova vrsta socijalizacije: „Na primjer, ja se jako puno socijaliziram preko društvenih mreža, što bih puno manje radila uživo jer mogu pričat s ljudima i na putu do faksa i do doma i od doma do treninga i slično.“ (S7) Danas nam one čak više ni ne služe toliko samo radi lakšeg komuniciranja, već su neki izgradili posao pomoću njih. Objavljuju se svakojaki radovi, reklamiraju se proizvodi, promoviraju se tvrtke, itd. „Lajkovi mi zapravo znače nešto dobro, ne u smislu samopoimanja, nego u smislu nekakvog prihvaćanja strane okoline. Ne da si vrijedan i to, nego je tvoj rad vrijedan. Kao i bilo koji sportaš koji želi bit prvi negdje, tako isto i onaj koji ima najviše followersa i lajkova je najbolji u tome šta on radi.” (S7) Društvene mreže igraju veliku ulogu u novonastalom trendu freelance posla, što je sljedeći fenomen kojeg ću ovdje obraditi.

„Danas sve više radimo na konceptu da freelanceaš, da nije stalno, da je dinamično.“ (S2) Briga oko stalnog posla polako nestaje sa svakom sljedećom generacijom jer stalan posao više ne znači nužno sigurnost kojoj su prijašnje generacije težile. „Puno mi je bitnije da imam svoju slobodu, nego da puno zarađujem. Ja se smatram robom kad radim 180 sati mjesečno u nekakvoj firmi. Spreman sam riskirat manje stabilan posao ili stalan posao na uštrb toga da budem slobodan. (…) Znači, samostalno, tako da ja određujem svoje vrijeme, kad i kako ga trošim, a ne da radim na štopericu kao i, nažalost, većina ljudi danas.“ (S1) Čak i novac, koji je svakome potreban za nekakav normalan život, stavljaju sa strane: „Pa, svi žele novac, nećemo se tu zavaravati. (…)  Novac je bitan, ali se želiš i realizirati.” (S2) Ono što im se nalazi na vrhu liste prioriteta je nešto sasvim novo, a život najčešće određuju po tome. Svima sam u jednom trenutku postavila pitanje: „Što želiš biti kad odrasteš?“ i svaki sam put ostala iznenađena. „Želim bit sretan. Žeim bit svjestan.” (S1) Istinska sreća je ono što danas pokreće mlade ljude. Naravno, neki se nadaju velikoj karijeri, ali zbog toga što je to ono što ih usrećuje. „Meni je najgore kad ljudi žele bit veliki, žele ispunit neke socijalne norme iz tvoje države. Moramo se oženit, imat kuću, imat auto… Da, ako si sretan u tome, a ne zato što se to tako radi.“ (S2) Stvar o kojoj ni najmanje ne razmišljaju je zasnivanje obitelji: „U nekom privatnom smislu, ono što svaka žena želi, je imat djecu jednog dana, ali NE SAD, ne sad tako brzo jer mislim da definitivno još nisam spremna za to niti to sad želim.“ (S4) Trenutno im je u cilju iskoristitit život do maksimuma jer vide toliko raznih mogućnosti pred sobom i jedva ih čekaju zgrabiti. „Stalno gledam neke prilike kako produžit uživanje (…)“. (S6)

„Pokušavam što manje planirati jer mi je to ful stresno.“ (S7) Planiranje poistovjećuju s nečime što se mora, a to im automatski oduzima slobodu bez koje ne mogu i ne žele živjeti. Moraju planirati za faks kako bi ga sa što manje muka prošli. Ako žele putovati, moraju isplanirati otkud će nabaviti novac. „Najradije trošim novac na putovanja, točka! I neka iskustva, nekakve aktivnosti.“ (S6) Možda ih se smatra materijalistima, ali nova iskustva nisu materijalna stvar, pa tako ni sreća do koje oni dovode. „Nije mi bed dat novac, ako znam da ću dobit nešto kvalitetno.” (S2)

„Trudim se ne bit zapreka na putu da se stvari dogode onako kako se trebaju dogodit (…)“ (S1) Njihova težnja ka sreći vodi prirodnoj spontanosti i opuštenosti, a neki bi to jednostavno nazvali ljenošću. Prije se živjelo po nekakvim društvenim normama i rasporedima, dok se danas uglavnom traže načini da se odstupi od njih. Još su naši roditelji živjeli tako; rođenje, vrtić, jedna škola, druga škola, faks, posao, penzija i gotov si sa životom kao s bilo kojom drugom obavezom. Ali: „Život je preširok pojam (…)”. (S1) Život je puno više od toga. „Ja nemam okvire koje su oni imali, puno više sam na jednom praznom listu gdje sam određujem smjer, nemam uske margine po kojima se krećem. Mogao bih ih imat da želim, ali eto, ne volim ih.“ (S1) Ne vole planove jer ih sputavaju od mnogih mogućnosti koje im život po putu može ponuditi. Žele biti slobodni, da ih ništa ne sputava: „Ne želim se ograničavat s tim, ali bih voljela biti doslovno u trenutku kad sam zadovoljna šta sam napravila sa svojim životom i kako živim svaki dan.“ (S6) Neplanirane stvari, iznenađenja, lagodan život i beskrajna sloboda. Žive poput malih ptičica, raširenih krila i s vjetrom u leđima, dan za danom. „Od danas do sutra, živim na rubu.“ (S4)

            Da, nezainteresirani smo za današnju politiku, živimo s mobitelom priključenim na naš dlan, svijet gledamo kroz ekrane, ne planiramo previše… Mi smo sve te stvari i svjesni smo ih. Mi smo jedna od novih generacija, držimo budućnost u svojim rukama. Imamo priliku utjecati na bolje sutra, biti primjer mlađim generacijama i onima koje tek dolaze. Možda jesmo malo izgubljeni, ali nisu li svi? Zašto bi se trebalo znati svoju svrhu i ulogu u životu? Zašto jednostavno ne bismo živjeli odmah sada, u ovom trenutku?


            Bila sam te sreće da sam ljeto 2017. godine provela s jednom vrlo zanimljivom grupom ljudi koji se nikada nisu mogli zasititi avantura. Morala sam naučiti biti spontana jer bi se u bilo koje doba dana moglo desiti da mi netko od njih javi nešto poput: „Pokupljam te za 5 minuta, idemo negdje.“ Nije bilo vremena pitati ili razmišljati gdje se ide, samo se išlo, kao da će nam avantura pobjeći. Naučila sam na sve odgovarati s potvrdnim odgovorom jer sam shvatila da nam je život podaren da bismo ga ispunili s nevjerojatnim i nezaboravnim iskustvima, a ne činili ono što mislimo da moramo jer se tako do sada radilo. Vjerujem da bi se moji ispitanici složili sa mnom kad bih poručila ostatku naših vršnjaka: „Iskoristite svaki trenutak kao da je posljednji i budite sretni!“